LeT yOuR LiPs StAy sELeD

Oni koji me čitaju mogu primjetiti da je ovaj post malo drugačiji od drugih. Sve je počelo kada sam imala 2 godine. Tek smo se vratili iz Češke (zbog rata) i već je bio moj rođendan, nije da se sjećam, ali tu su slike! Nisam znala nikog u Hrvatskoj. Prijatelji mojih staraca imali su bebu mojih godina pa su se počeli više družiti. Bili su nam susjedi, i živjeli nekih 50 m od nas. Početaka se nesjećam, ali imam ju na slikama svakog rođendana. Kada smo porasle prijateljstvo se održalo, ili bolje reći rodilo jer onakvi mali nismo bili svjesni što to znači. Svaki dan smo bile vani, tipična djeca, igrala se od jutra do mraka. Onda smo porasle još malo ii dšla je škola. Nisu je smjestili samnom u razred. Imala sam drugu kao najbolju prijateljicu, jer se nismo više viđale, no ljeto je bilo naše doba godine. Često smo se zajedno smijale starim slikama, modi onih godina i svemu tome. Rješavale smo si probleme koliko ih je onda moglo biti. Voljela sam ju jako jer je bila jedna prekrasna osoba! Zabavna, iskrena, pomalo tvrdoglava, ali moja najbolja prijateljica! Stalno smo odlazile na kupanje, vozale se biciklima, lagali starcima i izvlačile se jedna na drugu. Ona mi se smijala kad sam prvi puta pala s bicikla! Ona je bila samnom kad sam treći mlječni zub pokušavala izvadit forom konca i vrata, ali vrata su se otvarala u suprotnu stranu! Bila sam s njom kad je dobila ćuku, malog preslatkog! Bila sam s njom kad je plakala, kad je bila dolje, uvijek sam bila tu i bila užasno tolerantna. Čovjek u bedu zna svašta reći i napraviti, a da to ne misli. Trpila sam sve to. A kada sam ja bila u bedu i trebala nekoga, uvijek bi ona bila uz mene! Bila sam s njom kad je slala poruke svom budućem (sada bivšem jel) prvom dečku. Išla sam sa svojim dečkom zajedno van s njom i njezinim jer ju je bilo sramota.....itd..... Bila je dio mene. Znale smo se i posvađati, naravno, ali brzo bi se pomirile. No svaki put kad bi bila ozbiljna svađa, krivi su bili tračevi. Mrzim ih. Meni su tračali o njoj, ali ja nju poznam, i znam što bi rekla,a a što ne, i nisam im vjerovala. No jednom su slagali njoj. Oni. A ona je povjerovala. To me slomilo.... Ona vjeruje NJIMA. Osjećala sam se izdano, razlomljeno, šugavo.... Nije me htjela ni saslušat, nisam joj mogla prići... Kada je shvatila da griješi došla je do mene, tada mi nije bilo bitno što se nije ispričala, nego samo što je opet tu! Prihvatila sam ju. A sad se pitam jesam li trebala. Jer osoba koja je povjerovala u tu priču, da sam krivac JA, to može biti netko sporedan, ali osoba koju znam cijeli život?? Krenuli smo i u srednju školu. Tu su se naši putevi razišli. Ne tražim krivca, iako sam svjesna tko je, ali nikada neću znati zašto me morala opet slomiti, opet sam prolazila kroz pakao, dok se ona smješila ja sam krvarila iznutra... Još uvijek ju smatram djelom sebe, i sad kad se ponaša prema meni normalno koliko može, ja ne mogu spustiti zid koji sam samo za nju ogradila oko sebe. Ne mogu to proći opet.... Toliko se stvari nakupilo u meni, toliko joj toga želim reći, da ju volim i da ju smatram velikom osobom, i da..... Ma nije važno, da i pročita ovo ne znam bi li se preoznala... Iako rijetko kad pričamo, dala bih ruku za nju.... Znam da svari među nama nikada neće biti iste, niti se više trudim da budu. Oprostila sam joj, ali nisam zaboravila, ne mogu i ne želim zabpraviti.... Toliko o drugoj prilici.... No to sve ovisi o ljudima....
Ae pozZ, ne morate komentirat ovo, napisano je meni za dušu....

Evo mene.... Uf kako vrijeme brzo prolazi.... No to nas naravno nikako ne sprječava da razmišljamo. Ne znam jesam li to samo ja, ali često mislim kako sam pogubila konce iz ruku, i kako ne mogu kontrolirati vlastiti život, to me drži na trnutak, a ostatak vremena provedem nastojeći održati svoj osmjeh i ne razmišljati o tome. Vjerujem kako to sve ima veze s već navedenim letom vremena, jer ono samo ide, a mi smo ljudi različiti i krećemo se različito kroz ovaj život, za neke ide prebrzo,a za neke presporo. Svi smo mi bili u obje od navedenih skupina, i nikada nam nije odgovaralo. Postavim se tako da si kontam da ne mogu promjeniti svijet, i da ne mogu vratiti, a kamoli zaustaviti vrijeme. Ponekad me ta nemoć ubija. Ponekad samo sjedim i slušam tišinu. To je tako lijep zvuk. Ne, ja nisam tužna, ja sam sretna, sretna sam jer ju čujem. Postoji nekoliko vječnih trenutaka uovom životu, samo nekoliko onih koje vječno pamtiš. Kao npr. kada od mumljanja pjesmice u bradu sve se pretvori u razredno pjevanje pjesme "zlatne godine", pa bride dlanovi i sva se ježim, ili izlazak sunca koji rijetko doživim jer sam pospanka. Neki dan sam čula kako je naporno čekati svaki taj milimetar po milimetar. Ja mislim da nije. Pa ljudi to je nešto prekrasno! Uz ovaj perbrzi život, nije li prekrasno ugledati i gledati nešto tako mirno i staloženo, opuštajuće?! Često sam jedna od onih koja odgađa za sutra, ne uvijek iz lijenosti, nego iz nemoći i neorganiziranosti. Hm... A što ako ne bude sutra?! A što ako vremena nema?! A što ako je čekanje pravog trenutka upravo propuštanje istoimenog?! Ne znam. Samo znam da se često zamislimo i prije nego steknemo zaključak zazvoni telefon, stigne sms, netko cimne na msnu, počinje nam serija ili film, žurimo nekud.... Možda zato i ne znamo. A vrijeme ne čeka mene da saznam, ne čeka ni tebe. "Festina Lente" - žuri polako. Razmislite malo o tome. Pozdrav!

Ljudi stalno o nečemu razmišljaju, a to ne prestaje ni dok spavamo. Razmišljati nije teško, teško je misliti. Razmišljanjem stičemo mišljenje, a na to razmišljanje nas potiču tuđa mišljenja, koja su nastala razmišljanjem potaknutim opet nekim mišljenjima. Nadam se da vidite tu razliku riječi. Misliti i razmišljati. Razmišljati mogu svi, a imati mišljenje samo neki. Opet, to je subjektivno. Npr. ja mislim da je mišljenje stanje/gledalište na neku stvar, neovisno o kutu gledanja, već o načinu prihvaćanja te stvari. Ljudi se mijenjaju i razvijaju i time se mijenjaju i rastu u dubinu njihova mišljenja. Kako znam da mislim?! Ako je mišljenje zaista moje, hoće li na njega utjecati osuda drugih?! Ako je stvarno to mišljenje MOJE mišljenje, NEĆE. Jer ono čini mene, a oni koji me zbog moga stajališta osuđuju nisu vrijedni toga da zbog njih promjenim mišljenje. Drugo je poslušati savjet od neke osobe i ne vežite to s ovime. Mislim da samo mudrac može poslušati i prihvatiti mudrost drugoga. Veliki smo ljudi koliko se velikima stvaramo, ali stvaramo se komadićima drugih ljudi. Nismo popili svu pamet svijeta, ne znamo, i to nas ne znanje potiče da stvaramo vlastito znanje, vlastiti stil i ukus. A on se sastoji od milijun sićušnih detalja koje smo pokupili od drugih. To nije kopiranje. NE. To je stvaranje vlastite osobnosti, onog nečeg posebnog što nas čini ljudima kakvi jesmo. Napokon, LIFE ISN'T ABOUT FINDING YOURSELF, IT'S ABOUT CREATING YOURSELF. Ne sramite se sebe jer nazadujete vlastiti napredak. Koga se imate sramiti?! Onaj koji osuđuje presitan je za ovaj svijet, i preplitak da shvati druge. To je najveći razlog zašto takve osobe nikada neće biti shvaćene. Jer ne shvaćaju. Budite svoji i živite kako vi mislite da valja, ne postoji nitko bolji od vas, samo drugačiji, a drugačije ne mora uvijek biti loše, ne?! Moramo se naučiti prihvaćati onakve kakvi jesmo, bezobzira na vanjski izgled i prvi dojam, jer prvi dojam traje samo trenutak, a upoznavanje traje ostatak života. Budite pozdravljeni! I nemojte se bojat reći što mislite, svi mi jesmo različiti, pa ima nas 6 milijardi!!

Jučer sam shvatila, da koliko god mi vjerovali u ljude i ono dobro u njima, često u okolnostima ovoga svijeta prevlada ono loše. Ljudima je teško, i lako se prepuste pohlepi i mržnji. Naizgled, nekom sitnom prevarom možda im bude bolje, no samo se lošije osjećaju iznutra. Svi mi imamo savjest, doduše, nekima je i otupjela, no neke stvari ne mogu razumjeti... Mučenje i izrabljivanje djece, krađa od slabašnih umirovljenika, pljačkanje.... Gdje je nestala čast i ponos? Grupa ljudi koji radi ponosa, radi časti, i najvažnije, radi svoje savjesti, bi prihvatili tu patnju i usmjerili je u nešto korisno, sada je postala velika manjina. Pa čudimo se što se događa sa svijetom. Ljudima je postalo normalno ako nemaš novčić za kolica, ući u trgovinu i drpit nečija dok nitko ne gleda. To nije velika stvar, ali napraviti to s namjerom i ne gristi se ljudi moji nije normalno. Zašto bi bez kolica ostao netko tko si je ponio kovanice? Ljudi si danas daju prevelika prava, kao da je savjest otupjela svima. Prepoznajem svijet u rečenicama: "...mi ne živimo, mi preživljavamo..." Koliko ćemo nisko ići zbog novca, današnje moći?! Zar ćemo uništit svaku trunku humanosti u sebi kako bi zaradili?! Je li novac vrijedan toga?! "...samo živimo iz dana u dan, svaki san odavno nestao je izbrisan, koga da pitam, brate, tko će mi dat odgovore, reci bilo što osim da je moglo biti GORE..." (Elemental, iz dana u dan)

TOGETHER WE CAN MAKE A CHANGE, START FROM YOURSELF...

Osjećam da su me neki ljudi krivo shvatili. Ja nisam jedna od onih ljudi koji su u depresiji i pišu blog tražeći savjet ili žaljenje, ne. Prošli post govorio je o jednom trenutku kada je 1% pesimizma prevladao onih 99% optimizma u meni, ali na kraju me prošlo. Govorim o nadi i vjerovanju, jer to nam jedino ostaje. Vjerovati i nadati se. Htjela bih ovaj post posvetiti svima koji se osjećaju zarobljenim u ovom svijetu, ne slobodnim reći ono što misle, koji pate i tuguju zbog nekoga... Znam da u takvim situacijala svaki mali znak pažnje djeluje kao zraka sunca u mraku. Ne dajte da vas slome, samo vi utječete na to hoćete li biti deprimirani ili ne. Kao što sam rekla već, MI SAMO BIRAMO PUT, ALI SI GA HODAJUĆI PO NJEMU I STVARAMO. Ne dajte da vas svojim mišljenjem slome neke sitne duše koje nisu vrijedne vaših suza. ~YOU ARE BEAUTIFLU NO MATHER WHAT THEY SAY~ I nitko to ne može promjeniti. Mržnja uništava tu našu unutarnju ljepotu, jer tko mrzi ne može voljeti, to su dva pre različita osjećaja na totalno suprotnim stranama, a čovijek je preslab da se nosi s oba odjednom... VOLITE, LJUBITE, SMIJTE SE! To vas čini ljepima... Ne mršti se! Jer nikada ne znaš kada će se netko zaljubiti u tvoj osmjeh...!

Ne znam kako započeti ovaj post. Ponekad se osjećam zarobljenom u svom, tako reći savršenom svijetu, u kojem bih trebala biti sretna. Većina ljudi bi rekla da imam sve što se željeti može, što bi donekle bilo točno, no zašto se osjećam tako jadno onda?! Nije to uvijek tako. Ja sam 99% vemena sretna i nasmješena osoba, i uvijek onaj teški optimist... No sada je nekako prevladao onaj 1%. Imam najbolju legicu koju volim najviše na svijetu, najboljeg frenda koji je najispravnija osoba u cijelom svemiru, i nekoliko super prijatelja kojima jako vjerujem i bez kojih bih bila izgubljena u ovom životu. Imam dečka kojeg volim više od svega, a opet osjećam se ponekad kao da svijet i život prolaze kraj mene, a ja stojim i promatram onako sa strane. Stvari se događaju, a ja ih ne mogu pratiti, i svi samo prigovaraju i žale se jer nisu svjesni koliko su sretni. Mislim da sam ponekad i ja jedna od njih. Najviše traže oni koji najviše imaju. Životi su plitki, a duše su sitne. ZAŠTO?! Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?! Na kraju im se dogodi ono dobro u životu, ali nakon čega?! Zašto su dobri ljudi najviše na kušnjama?! Opet se vraćam na sebe. Ja nisam savršena daleko od toga, teoretski bih trebala biti sretna sa svojom životnom situacijom, ali ponekad mi se život čini kao navika, onako jednolična, monotona radnja koja se odvija iz dana u dan, i svi računaju na to da sam uvijek tu i da ne griješim, ali ja sam samo čovijek i griješim. Svi mi griješimo, samo što primjetimo pogriješku jedino ako utječe na nas osobno, i ako ju nismo počinili mi. U zadnje vrijeme mi je se nekako čudno. Dečko mi je drugačiji, udaljio se, a ja ne znam što se dogodilo, kao da gubim konce. Dvije naj legice se konstantno svađaju, a ja gledam bespomoćno i to me unesrećuje. No možda je sve to samo u mojoj glavi i tražim manu, malo drame u svemu ovome... Zašto ljudi nikada nisu zadovoljni??? Lažni osmjesi, a suze iznutra... Pretjerujem, ali sve bi bilo puno jednostavnije da mi ljudi nismo tako komplicirani! Na kraju svega, ja vjerujem, makar ne znam u što to točno, ali ZNAM da će na kraju sve biti OK, mora. Kušnje nas čine jačima, a svaka patna je samo drugo lice sreće koje na našem putu isto moramo upoznati. Da smo stalno sretni ne bismo to znali cijeniti. Tuga i zbunjenost, očaj i suze... Kada bi lijepe stvari u životu bile lakoostvarive ne bi bile tako posebne, ne? Ja vjerujem da vjerovanje nije izbjegavanje istine i nerealnost već stvaranje stvarnosti u realnosti. Život će nam biti lijep koliko si ga lijepim i stvarnim napravimo, no nikada ne trebamo dopustiti cilju da nas zavede, jer onda taj cilj postaje opsesija, a nada više nije nada, nego ona teška čežnja za nečim što smatramo nedostižnim i takvim ga činimo samim vjerovanjem u to... Jačinu riječima dajemo sami, i sve je to subjektivno. Ne trebamo toliko analizirati stvari... Pusti život nek ide! U tome i je njegova čar; to neznanje i iščekivanje. Oni koji imaju neka se drže toga, fantaziranje i zahtjevnost oduzet će im i to, a tek kada izgube nešto što imaju shvatit će koliko je to nešto bilo posebno... Ljudi, keep it simple! PUT KOJIM IDEMO BIRAMO SAMI, ALI SI GA HODAJUĆI SAMI I STVARAMO, NE POSTOJI PUTEVA KOLIKO IMA LJUDI, zato i jesmo posebni, ne?

Ljudi samo žele biti shvaćeni i žele da ih se čuje...otvaram ovaj blog i ne želim da itko zna tko sam ja, nego tko sam zapravo ja...što znači ime? to je kao broj, ime nisam ja. život je pun lažnih osjećaja i lažnih ljudi. Svi mi nanosimo bol, a boli nas samo kad se nanese nama. Pa ako i nas boli kada nas netko povrijedi, zašto vrijeđamo druge? Svejsni smo da će ih boljeti, ali ne prežemo pred ničim kada treba povrijediti neprijatelja, no neprijatelji smo si sami ako razmišljamo tako, uništavamo onu ljudskost u nama i humane stvari. Najveća je kušnja oprostiti. Lako je voljeti onoga tko voli tebe, no voljeti i poštivati one koji te ne vole pokazuje koliko je snažan taj osjećaj. Ništa nije vrijedno izgubljenog prijateljstva. Svi smo mi drugačiji, a kada nekog izgubimo, povrijedimo, izdamo, samo gubimo jednu posebnu osobu. Vjerujem da se u svima nama krije nešto dobro. Neki to pokazuju neki ne. Duša je uvijek čista, a razlikujemo se samo po odnošenju prema svijetu i okolini. Tu razliku stvara strah. Svi smo mi barem jednom bili povrijeđeni i svaki ožiljak na srcu stvara veći štit od drugih ljudi. Kada jednom ostanemo sami unutar tog štita, začahureni strahom u svom svijetu zapitat ćemo se je li to sve vrijedno toga? LJUDI OPRAŠTAJTE, PLAČITE, SMIJTE SE, VESELITE...život je prekratak da ga provedemo plačući u strahu, sami i nesigurni. Svi smo mi ljudi, ne?